Un Respiro
Flamenco je pjesma, glazba i ples koja u svojem najosnovnijem obliku sadrži samo ritam udaran dlanovima, glas i gitaru.
* * *
Flamenco kolaž sastavila Tea Šilić. Izvor www.flamenco-world.com.
Ritam
“Ritam… ritam… Mi smo majstori u tome. Trebate tek vidjeti naše flamenco clesače… Svugdje u svijetu, bilo gdje gdje ritam leprša okolo izvučen iz same utrobe ove rase, gledatelj je tamo začaran. Ova glazba je tako španjolska da je univerzalna.” Antonia Mercé ‘La Argentina, flamenco plesačica (bailaora).
Cante
“Cante [flamenco pjevanje] je majka koja nas sve hrani.” Jerónimo, flamenco gitarist.
“Kad čujem velikog pjevača, razdire me iznutra. Volim Manolo Caracola jer je njegovo pjevanje umjetnost. Kad on pjeva, sviram na gitari stvari koje nikad prije nisam svirao.” Melchor de Marchena, flamenco gitarist.
Gitara
“Ako poznajete tradicionalne tipove europske glazbe, vjerojatno najbogatiji među njima je flamenco. Razvoj koji su prošli gitara i cante s tehničkog stajališta očarava svakog glazbenika. Nema klasičnog gitarista koji je na istoj razini s flamenco gitaristom. I ne govorimo o velikanima – Gerardo Núñez, Cañizares, Vicente Amigo, Paco de Lucía… -, stvar je u tome da svaki mladi gitarist ima takvu tehniku kojom može živog pojesti bilo kojeg profesora s njemačkog konzervatorija.” Mauricio Sotelo, skladatelj moderne glazbe.
“Za mene, najbolja stvar u [flamenco] gitari danas općenito je kako većina ljudi svira s obzirom na tehniku, koliko dobro znaju toliko stvari o gitari, s toliko izvora, toliko ljestvica, toliko akorda… Puno je toga dobiveno!” Juan Carlos Romero, flamenco gitarist.
“Općenito, vrlo je tradicionalan u flamenco smislu riječi, s mnogo pljeskanja… i mnogo solo dionica gitare, naravno. Gitara je uvijek u prvom planu.” Cañizares, flamenco gitarist o svojem albumu ‘Cuerdas del alma’.
Strast
“… [flamenco] u svojoj žestini sadrži mističnu tajnu skrovitog, divljeg i neukrotivog. Njegovim venama teče snaga zvijeri, smirenost rijeka i nezaustavljiva vatra zemljine utrobe.” Antonio Canales, flamenco plesač (bailaor).
“Iako ga nisam previše proučavao, mogu vam reći da sviraju strastveno, ali lagano, što je jako osjećajno, nikad mehanički, i brzo ali profinjeno. Često plačem kad čujem flamenco pjevanje. Volim i kad plešu tako strastveno. Mislim da je to najvažnija stvar. Ako sam iskren, onda postojim. Ako nema nikog i ničeg osim tebe, onda si stvaran; to si ti. Kad nešto osjećaš unutar sebe, to je prava stvar.” Omar Faruk Tekbilek, glazbenik.
“I u Caracolu [Manolo Caracol, poznati cantaor] sam sad otkrio iznad svega strast u svemu što bi radio, hrabrost i istinu u svemu što izlazi iz njegovih usta; to me zadivilo. Poznavao sam ga više ili manje, ali svaki put kad bih ga slušao, sve bi me više plašio. To je istina.” Arcángel, flamenco pjevač (cantaor).
Izražajnost
“Kad uzmeš seguiriyu [jedan od brojnih stilova flamenca (palos)] i dišeš je bez plesanja i dopustiš da prodre u tebe, nevjerojatna je. Seguiriya je poput oslobađajuće mantre životne tragedije. Sva bol je tu. Taj ponavljajući jedan-dva-tri-jedan-dva-jedan-dva, s tom težinom, ostavlja utisak. … Kad sam rekla da je seguiriya poput mantre to je zato jer uzmeš seguiriyu, počneš je slušati, uđeš unutar sebe, i ona olakša tvoju bol. … Svaki stil [palo] te vodi da izraziš život sam. I zato je oblik umjetnosti kakav je flamenco rođen, koji nije trenutno nastao, već radije kroz stotine godina. Svaki je stil životni izraz drame, tragedije, radosti, putenosti. Ako izuzmeš njegovu osnovnu bit, ono što radiš je izlaganje tehnike i ne plešeš flamenco.” Blanca del Rey, flamenco plesačica (bailaora).
“Flamenco je glazba koja mi se najviše sviđa. Mislim da je to glazba koja najviše mijenja. Kad imaš sreće čuti ili vidjeti zbilja dobre flamenco stvari, mislim da ti to mijenja život, e. Uklanja sve besmislice iz tebe. Štoviše, u flamencu ne možeš varati; flamenco je poput rendgena. … Flamenco riječi su prekrasne, jer su to rečenice, jer su vrlo pročišćene, vrlo sastavljene i u sebi sadrže svijet.” Martirio, pjevačica copla.
Osobnost
“…i ono što je radim je da pjevam onako kako osjećam u tom trenutku jer svatko zna da je flamenco slobodan. I svaka osoba se izražava onako kako to osjeća. Ne mogu ići u oponašanje jer je to besmisleno. Uzimam flamenco onako kako kako ga stvarno vidim, osjećam, i izražavam se onako kakva jesam… Svatko ima ogledalo u kojem se može ogledati, ali svaka osoba mora označiti svoju osobnost. Tako ja to vidim.”Esperanza Fernández, flamenco pjevačica (cantaora).
“Izražavam što osjećam i to je sve. To je album onog što osjećam, onog kakav sam. Ne trudim se… U glazbi ne trebaš ništa ciljati napraviti ili ništa pokušavati napraviti, u glazbi ili jesi ili nisi. Nisam želio reći da sam flamenco, ne, ne, ne. Čak niti ne mislim da jesam. Kad doista jesi, ne želiš reći što si. Imam hrpu prijatelja iz drugih tipova glazbe, puštam snimku ljudima koji nemaju veze o flamencu; oni je slušaju kao glazbu i sviđa im se. Mislim da je to album unutar svačijeg dosega.” Jerónimo, flamenco gitarist.
Prirodnost
“Moj zadatak je bio da uvjerim klasičare. Odlazio bih na koncerte i probe gdje sam znao da su članovi žirija, “maestro, kakav lijep koncert i tako dalje i što biste mislili kad bi nagrada bila dodijeljena cantaoru, primjerice Enrique Morenteu” ubacio bih u razgovor. “Pobogu, dečko, potpuno bih odbio, kako ćemo dati nacionalnu nagradu nekome tko ne zna čitati glazbu!” neki su mi čak rekli. Nisam to rekao Enriqueu, ali jesam njegovom menadžeru a on mi je mirno odgovorio: “Kako to misliš da ne zna čitati glazbu? On je čita u vodi.” Mauricio Sotelo, skladatelj moderne glazbe, prisjećajući se svojeg sudjelovanja u lobirajućoj grupi koja je zagovarala kandidaturu Enrique Morentea [poznati flamenco cantaor] za Nacionalnu glazbenu nagradu.
“Ne. Nisam imao učitelja. Ne znam je li to dobro ili loše. Htjeli su me naučiti čitati glazbu, i rekao sam da neću. Ja nosim glazbu u sebi, i ne mogu biti matematičan, poput žičane sekcije orkestra ili nečeg. Ono što radim je moje, i ja nosim svoju čistoću unutar sebe.” Melchor de Marchena, flamenco gitarist.
Gitanos
“Trg gdje sam rođen, gdje sam odrastao, tamo je bilo mnogo dobrih flamenca, i kupovali bismo mnogo vina. Dohvatio bih nekakvu gitaru, obično neku prilično lošu. Danas imam odlične gitare. Volio sam pjevanje i plesanje, način na koji su govorili, njihov vlastiti način, flamenca i gitanosa. Imali su vlastiti način govora i mislio sam da je to super. Da. U četiri ujutro, slušati te žene, te gitane koje su imale vlastiti način življenja. Ali uvijek su imali svoju glazbu, i mislio sam da je to čudno. To mi je nešto značilo.” Melchor de Marchena, flamenco gitarist.
“U isto vrijeme, kad Demófilo, kojem toliko dugujemo, piše o cantaorima kao o “vlastitom žanru”, pridaje profesionalnost nečem što je, u stvarnosti, bila zatvorena, improvizacijska obiteljska kultura koja se vrtila oko malih pjevajućih grupa gitanosa… Koje si morao ići i tražiti! Što on nije napravio. I skeptičan sam u vezi korisnosti povezivanja cante-a sa folklorom općenito: cante je vrlo jedinstvena, osobita pojava i bilo bi vrlo riskantno pokušati ga ugurati u opći nacrt iberijskog folklora.” Pierre Lefranc, istraživač.
Utjecaji
“Sevilla je jedno od mjesta na svijetu na kojem ljudi najviše plešu; sasvim je prirodno da je tamo prije flamenca. Sjećam se školskog igrališta sa stotinama djevojčica, cijelih u uniformama, koje plešu sevillane [španjolski narodni ples] kad bi Sajam trebao početi. Čak bi i časne plesale! Mislim da flamenco postoji tamo kao ples jer je sjeme već bilo ondje, neka vrst estetike stvorene oko plesa, oko načina kretanja uokolo, oko načina izražavanja tog slavlja.” María Pagés, flamenco plesačica (bailaora) i koreografkinja.
“Zašto japanci toliko vole flamenco? Mislim da gitaristi imaju nešto posebno u prstima. Ima nešto posebno u grlu pjevača kao što je Duquende. On kaže da je to “duende” [čarolija, “ono nešto”], ali to je kao da unutra ima pandžu, i ako vas zarobi, gotovi ste. Ples također ima ljepotu koja vas uvlači unutra. Osim toga, flamenco nije poput baleta ili opere, jer je područje meditarana doživjelo toliko različitih rasa i naroda. Znate što mislim? Flamenco je rezultat mješavine svih rasa i stvari. Osjećam da flamenco ima nešto posebno, nešto što ima veze s potpuno bijelom rasom. Kad kažem bijelom mislim na kombinaciju svih rasa i boja. Flamenco nije azijski, afrički ili europski. On ima pomalo svega. Vjerojatno postoji bolji način da se to kaže, ali tako ja to osjećam.” – Shoji Kojima, japanski flamenco plesač (bailaor).
“Postoje mnoga (vrata) koja treba otvoriti: veze s Marokom (arapskim i berberskim) i sjevernom Afrikom, s crnom Afrikom (kao što je istaknuto u izvrsnoj knjizi J.L. Navarro Garcíe), s Egiptom… Svi znamo da je Andaluzija bila mješavina naroda, kultura. Nije dovoljno zatvoriti se tamo, moraš gledati van Andaluzije. Znam vodećeg istraživača koji se ne može suočiti s idejom da bi cante, kao što ja predlažem, mogao nešto dugovati muslimanskim pozivima na molitvu. Možda isto tako neki moraju otvoriti um mogućnosti da su rijetki gitanosi nešto doprinjeli naslijeđu cante-a. Ovo je jedan od najsjajnijih spontanih oblika umjetnosti koji postoji na svijetu. Zato ga, molim vas, tretirajmo s najvećim poštovanjem i ozbiljnošću.” Pierre Lefranc, istraživač.
Težina
“Flamenco je ondje, to je naša glazba, iz naše zemlje, to su naši korijeni, ali nije da bi je oni [mladi] trebali poznavati. To je drugi stil glazbe. I ne mislim da je on samo još jedna stvar; ima važnost s velikim slovima, ima nevjerojatno bogatstvo u suglasjima, u melodijama, u ritmovima, vrlo je dubok, vrlo dug… ali nije obaveza. Mislim da ti se mora sviđati. … Flamenco je složen, nije jednostavan tip glazbe, ima godine iza sebe, moraš ga slušati od malena da bi ga prirodno razumio; a onda postoje ljudi kojima se s vremenom svidi i koji ga jednako dobro razumiju i znaju što je olé. Ono što nije lagano ne može biti za mase. … Najčišći i najtradicionalniji flamenco je došao iz siromaštva, iz nevolja … Flamenco najvećim dijelom pripada gitanosima koji su to iskusili. Ministrov sin nikad nije pjevao. Da bi pjevao čisti flamenco, moraš imati iskustva, jer pjevaš o nedaćama i žalosti, i lakše je pjevati kad to proživljavaš. Danas djeca žive drugačije, živimo bolje, hvala Bogu, i neprilike su otišle drugdje. Nije isto pjevati o teškoćama prošlosti i o tome kako imam virus u računalu. “Aaaaaaaaaj. Imam viruuuuuuuuss.” Ne, to ne ide. Ha ha ha.” Niña Pastori, flamenco pjevačica (cantaora).
“Ne podilazim publici u potrazi za uspjehom. Ja sam plesačica jer to volim, iz najdubljeg uvjerenja, iz potrebe moje prirode. Plešem “samo zato”, da objasnim sve što tako osjećam. Ne znam da li bi bilo ispravno reći da je to prelijevanje mojih osjećaja. Ja patim, volim, uživam plešući. … Potrebna je velika ljubav za ovo. Završiš tako da sve žrvuješ. Imam karijeru sad već mnogo godina i osjećam da mi moj posao svaki dan postaje sve teži i teži. Zato jer ne plešeš samo nogama, već glavom i srcem.” Antonia Mercé ‘La Argentina’, flamenco plesačica (bailaora).
“I istina je da postoji bijesni element unutar flamenca maskiran u nešto duboko… Glupost! Bijesan je i to je to, želja da nekog ubiješ ali bez ikakvog drugog motiva osim agresije. Tu su i vrlo tužne točke i druge su tako slatke poput “bata de cola” komada. Tu je pomalo svega. U jednoj se dobro nasmijemo, nešto što je nama flamenco umjetnicima također teško.” Belén Maya, flamenco plesačica (bailaora) i koreografkinja, o svojoj predstavi ‘Flamenco de cámara’.
