Un Respiro
Flamenco – porijeklo, elementi, stilovi i tehnike
PORIJEKLO FLAMENCA
Pokrajina Andaluzija u Španjolskoj povijesno je mjesto susretanja raznih kultura, a ples flamenco nastajao je upravo u ovom okruženju. Na povijesnoj mapi flamenca zapisani su utjecaji bizantske i židovske kulture te očiti tragovi arapskog i romskog utjecaja. Mauri – arapski doseljenici u Andaluziju, snažno su utjecali na ovu regiju sve do 15. stoljeća, ali nisu promijenili osnovne karakteristike glazbe andalužanskih starosjedioca, već su ih učvrstili.Veliki doprinos i nezaboravan utjecaj na ples flamenco imali su Romi, čija su plemena, nakon stoljetnih lutanja kroz Bliski Istok i Europu, oko 15. stoljeća ušla u Andaluziju. Živjeli su, u glavnom, nomadski, siromašno, na poljima. Poznati i pod nazivom Gitanos, sebe su nazivali Rom i govorili jezik kalo, imali su posebno viđenje o tome kako glazba treba zvučati, oduvijek zastupajući ideju improvizacije i virtuoznosti. S obzirom da nisu bili prihvaćeni od pojedinaca ili skupina lokalnog autohtonog stanovništva (dapače, bili su prezirani), živjeli su jednostavno i introvertirano; stoga se i njihova glazba razlikovala od španjolske nacionalne glazbe.Romska muzika bila je izraz siromaštva, osobne tuge i samosažaljenja, što ujedno predstavlja i osobne teme vezane za dva romska neostvarena sna: o zdravlju i slobodi.Andaluzija je bila plodno tlo kome su Romi, pored već izmiješanog utjecaja različitih kultura, usvojivši elemente starosjedilačke tradicije i drugih pridošlih stanovnika, dodali svoje obilježje. U tom razdoblju (15. stoljeće), na stotine je Muslimana, Židova i Roma živjelo u spiljama na području tadašnjih naselja Granada i Sakramonte. Te su grupe odbile prihvatiti katoličku vjeru, a nisu htjele prihvatiti pravilan španjolski jezik niti promijeniti svoj stil života. Upravo u ovim spiljama, rađao se ples flamenco kao izraz siromaštva, gladi, želje za slobodom, životom i ostvarenjem individualnosti. Rađao se kao izraz odbijenosti, odbačenosti, straha, tuge, samosažaljenja i bijesa. Tek nekoliko stoljeća kasnije flamenco će postati spektakl…
ELEMENTI FLAMENCA
Spektakl – Umjetnička manifestacija flamenca obuhvaća: ples (baile flamenco), pjevanje (cante flamenco) i izvođenje na gitari (toque flamenco). Začeci spektakla flamenca podrazumijevali su obiteljski skup tipične romske obitelji na kojem su bile zastupljene sve generacije. Članovi obitelji naizmjenično bi redali uloge elemenata spektakla, pa bi svaki imao svoj nastup. Karakteristično je bilo bodrenje ostalih članova u vidu tapšanja, tj. pljeskanja dlanovima i uzvika. Pratnja gitare je uvedena tek u 18. stoljeću, a prve forme zasnivale su se samo na pjevanju i pratnji u vidu pljeskanja. Danas flamenco najčešće izvodi grupa izvođača koju čine gitaristi, pjevači, plesač i perkusionisti. Grupa izvođača flamenca naziva se cuadro flamenco. Izvođači najčešće sjede u formi polukruga, a svatko ima svoj nastup u vidu pjevanja, plesanja ili sviranja na gitari, a pritom postoji i niz zajedničkih točaka.
Compás - Osnovni element u umjetnosti flamenca je način na koji se ciklični ritam izražava. Compás se, u širem značenju, odnosi na udarac. Odražava se pomoću tapšanja dlanova,palmas, koje može biti "gluho" (palmas sordas) i "suho" (palmas secas). Tapše se na više načina: jedan je da se naglašavaju akcenti karakteristični za svaki compás, drugi je da se podvlači kontratempo, čime se postiže efekt sugestibilnosti. Drugi načini za izražavanje ritma su još pucketanje prstima ili jednostavno udaranje dlanom po nozi, kao i udaranje stisnutom šakom po stolu, lupanje stopalom po podu ili udaranje štapom. Održavanje kompâsa predstavlja kompliciranu vještinu i zahtjeva godine savladavanja.
Usklici - Ono što mami usklike i grlene krike su emocije koje flamenco umjetnici prolaze. Bol i tuga kao temeljni element kante honda, a i pjevanja u flamencu uopće, zatrepere u svakom, napuklim glasom ispjevanim "aj". Usklik "aj" u pjevanju flamenca naziva se kehio, što u prijevodu znači žaljenje, jauk žaljenja. Uzvikivanje može trajati duže ili može biti u seriji od više uzastopnih "aj". Kada se podudara s momentom u kojem pjevač započinje pjesmu, ima funkciju "ulaza", a kada se podudara sa završetkom, ima funkciju "izlaza". Najintenzivniji kehiopjeva se u formama sigerija, soleares i martinete, što je razumljivo, jer se u njima pjeva o samoći, neuzvraćenoj ljubavi, smrti voljene osobe… Haleo ili, u bukvalnom prijevodu, uzvik ili usklik, vodi porijeklo od židovske riječi koja znači ohrabrivati i odnosi se na seriju uzvika koju izvođači uzvikuju drugom izvođaču koji izvodi svoj solo, sa ciljem da ga podrže i ohrabre da potpunije i intenzivnije iskaže sebe i svoje osjećaje.
Ples – Prapočeci plesa flamenca u velikoj su mjeri vezani za Sjeverozapadnu Indiju. Elementi kao što su različiti pokreti rukama, sklonost ka improvizaciji i postojanje kontrasta u ritmu izvođenja pokreta gornjeg dijela tijela i pokreta koji se izvode stopalima, ostali su sačuvani iz starih indijskih plesova. Iako postoje mnogi stilovi u plesanju flamenca, najintrovertiraniji i najnepristupačniji je stil dubokog plesa – baile jondo. U plesu flamenca nije izražena samo individualna povijest pojedinačnog izvođača, nego i povijest čitavog naroda koji se kroz ples preobražavao, probuđujući uvijek nanovo potrebne, a uspavane snage i moći.
STILOVI I TEHNIKE
Stilovi u plesanju flamenca
Prema nekim autorima, u Španjolskoj postoje tri glavne grupe plesova: flamenco, regionalni plesovi i oni plesovi koji pripadaju školi bolera. Neki autori rade razliku između "čistog" flamenca (flamenco puro) kojeg izvode u glavnom Romi, i stiliziranog flamenca čiji su izvođači najčešće "bijeli ljudi" (flamenco payo). Po čemu se flamenco razlikuje od španjolskih i andaluzijskih narodnih plesova? U čistom flamencu se ne koriste kastanjete; plesačka tehnika je – iako regulirana pravilima – ipak postavljena u službu kreiranja plesa, a to je esencijalna odlika flamenca. U odnosu na tehniku kojom barata i na raznolikost pokreta, plesač u datom trenutku plesa stvara koreografiju, dok se u španjolskim plesovima koreografija zna otprije. Uz ove naznake, još jedna odlika koja razlikuje flamenco od ostalih španjolskih plesova jest njegov specifičan compâs.
Od tehnike do ekspresije i kreacije plesa flamenca
Preduvjet razumijevanja i dostizanja vještine plesa flamenca jest razumijevanje i savladavanje compása. Rad stopala je također jedan od osnovnih elemenata plesa flamenca. Savladavanje rada stopala zahtijeva visok stupanj, prije svega, koncentracije, preciznosti i brzine. Sastoji se od nekoliko osnovnih koraka na kojima se bazira rad stopala, u koji spadaju punteado, što u bukvalnom prijevodu znači tackati, a on obuhvaća izvođenje sitnih i tihih koraka pomoću kojih se plesač kreće. Desplante obuhvaća jake i glasne udarce koji se upotrebljavaju kao završetak dugih koraka. Zapateados je složeniji rad stopala, "igra" koja obuhvaća ritmičke kombinacije različitih zvukova, zavisno od toga da li su izvedeni potpeticom, prstima ili prednjim dijelom cipele. Kada je složeniji i kada traje duže, naziva se escobilla, a ukoliko traje kraće, redoble. Karakteristični elementi plesa u kojima se pored ostalih pokreta koristi i rad stopala sullamada, cierre, marcaje i remate.
Za ženski flamenco ples najkarakterističniji su pokreti ruku i šake i oni se nazivaju braceo. Pokreti kojima se plesačica "zatvara" i "skuplja" da bi se nakon toga "izvukla" i "izdužila" u visinu, predstavljaju karakterističan element koji, zajedno sa izvijajućim pokretima gornjeg i donjeg dijela tijela, kao i valovitim pokretima bokova, naglašavaju u plesu žene njenu ljepotu i profinjenost.
Muškarac ne izvodi raskošne pokrete rukama kao žena, već je osnovni element muškog plesa flamenca bogata kombinacija rada stopala u kojima, kroz tehniku i brzinu, dolazi do izražaja plesačeva snaga, muževnost, agresija, usredotočenost. One postaju glavni atributi muškog flamenca.
Ples flamenca obuhvaća pokrete kontrakcije i ekstenzije koji doprinose dramatičnosti ovog plesa. Specifičan način upotrebe glave – brzi trzaji u lijevu i desnu stranu – pri čemu učestalost i brzina trzaja ovisi od compása i stila u okviru kojeg se ples izvodi, te različite geste i izrazi lica, jednako su bitan dio plesa. U plesu flamencu izraz lica je od posebnog značaja jer odražava interpretativne sposobnosti izvođača. Kao vid demonstracije vlastite prisutnosti, sigurnosti i uvjerenja, plesač fiksira pogled ravno pred sebe.
Uspješnost manifestacije flamenca ovisi o stupnju ekspresivnosti izvođača. Plesač prvo mora ovladati tom vrstom komunikacije u odnosu na samog sebe; treba biti otvoren prema sebi i treba si dopustiti suočavanje sa intenzivnim osjećajima; osjećaje treba razumijeti, ovladati njima i tek onda znati dočarati prijelaz iz stanja sijete i bolovanja u stanje razdraganosti i ushićenja.
ZAŠTO FLAMENCO PRIVLAČI?
Umjetnost flamenca prepuna je najrazličitijih osjećaja, jednostavnih i složenih, izdiferenciranih u najsuptilnije nijanse. Manifestacija flamenca bazirana je na razmjeni tih emocija između izvođača i publike. Jezik osjećaja pomaže izvođaču da se izrazi i otvori, dok publika ima priliku biti svjedok izraza tog emocionalnog sadržaja, da ga razumije i da u njemu i sama emotivno sudjeluje. Pomoću formi umjetnosti flamenca moguće je izraziti najrazličitije nijanse tuge i najrazličitije nijanse bijesa. Za umjetnika flamenca najveći je izazov i najveća inovacija da se ne pretvara i ne kopira tuđi stil, nego da bude ono što jest, a čini se da je ovaj zahtjev upravo i najteži. Flamenco i simbolično predstavlja proces individualizacije koja se bazira na modelu rođenje – život – smrt – ponovno rođenje; on počinje ranjavanjem osobe i patnjama koje je prate. Pokrenut na početku sazrijevanja snažnom patnjom, dubokim jadom, čovjek, odnosno, umjetnik flamenca, mora biti spreman umrijeti – simbolički – a tome je svrha simbolično novo rođenje, tj. novo uspostavljanje ravnoteže.
Duende
Ono što čini najčudniji element osnove flamenco plesa i pjesme, a također i najuzvišeniji stupanj interpretacije, jest duende, nesmirena snaga, "mistična", koju svi prepoznajemo, ali ju se nitko ne usuđuje pojasniti, a koja je, bez sumnje, uzdrmavajuća. U kontekstu flamenca i umjetnosti, duende je "snaga koju svi osjećaju", duh stvaranja, duh iz kojega dolazi ono iskonsko u umjetnosti. Ono što je u njemu najznačajnije je intenzitet izražajnosti. Ova umjetnost nije uvjetovana ljepotom u estetskom smislu, već snagom interpretacije koja u sebi sadrži iskrenu izražajnost, te čin davanja i predavanja izvođača.
